Filmska večer srijedom: Vukovar – Posljednji Rez
Kad svakog studenog Hrvatska nanovo komemorira vukovarske žrtve, čovjek
ponekad ima dojam da ne postoji ništa nepoznato ili novo što bi se moglo
napisati ili reći o najtragičnijem poglavlju hrvatskog rata za nezavisnost.
Da ipak nije tako, međutim, pokazuje dokumentarni film “Vukovar –
posljednji rez” koji su u produkciji beogradske kuće B 92 zajedno
napravili srpski redatelj Janko Baljak i hrvatski novinar, Osječanin
Drago Hedl. “Vukovar – posljednji rez” nije samo dosad najiscrpniji i
najtemeljitiji prikaz povijesti vukovarske tragedije. To je i film koji
će povjesničarima i analitičarima zbivanja 1991. donijeti cijeli niz
novih svjedočenja i spoznaja.
Hedl i Baljak dokumentarnu su fresku o bici na Dunavu sagradili nakon 15
mjeseci ustrajnog intervjuiranja sudionika, ali i prekapanja po
arhivskim snimcima od kojih se većina može vidjeti prvi put. Rezultat je
film koji će i srpskoj i hrvatskoj publici razotkriti aspekte vukovarske
strahote koji su bili manje poznati.
Nama u Hrvatskoj postoje barem tri segmenta filma koji su nam
zanimljivi, jer nikad nisu bili ispričani. Prvi od njih je priča o
međunacionalnim tenzijama nakon krvoprolića u Borovu Selu, kad
vukovarski Srbi počinju nestajati, a Merčep sa svojom grupom postupno
postaje gospodar grada.
Drugi aspekt jesu svjedočenja ljudi koji su s protivničke strane
sudjelovali u bici. Baljak je pronašao trojicu svjedoka – u rasponu od
na silu mobiliziranog rockera do dragovoljca – koji su ispričali kako je
s one druge strane izgledala opsada grada.
Treći i možda najstravičniji aspekt koji je u Baljkovu filmu nov jesu
prizori snimljeni neposredno nakon pada grada koji prikazuju reakciju
srpskih civila. Osobito su šokantni arhivski snimci koji prikazuju
lokalne Srbe kako prokazuju vojnicima “ekstremne” sugrađane, i slave s
njima.
Baljkov i Hedlov film nema ni retka komentara, nema naratora. Sastoji se
ponajprije od svjedočenja očevidaca, desetaka njih, od kojih svaki slaže
jednu česticu stravičnog puzzlea. Hedl i Baljak s obje su strane birali
sugovornike i riječi u kojima prevladava refleksija, žal, ali nikad
mržnja ili osveta. Ta karakteristika toliko je dominantna da ne može
biti slučajna.
Baljkova i Hedlova namjera očito je bila da naprave film koji može
poslužiti kao temelj minimalnog konsenzusa koji bi trebalo sagraditi s
obje strane Dunava. Prema našem mišljenju, to su uspjeli, i to je doista
najviše što se od jednog filma može očekivati.
Klub kulture, 04.10.2006, 21:00h